December 23, 2017

Predgovor

Prije svega, imam potrebu da se izvinim svima koje će uvrijediti ova
knjiga. Ne postoji način da kažem ono što mislim o religiji i bogu
neuvredljivom terminologijom. Čak ni u razgovoru s prijateljima nijesam
uspio da saznam koje riječi mogu upotrijebiti a da ne uvrijedim njihova
religiozna osjećanja. Išao sam dotle da sam im postavio zadatak da ih
sami odaberu. Na koji god način govorio, kakve god rečenice upotrijebio,
svaki put sam zauzvrat dobio vrijeđanje. Shvatio sam da ne postoji
pristup ili riječi koje mogu koristiti, koliko god blage bile, kako bih
nekom rekao da je religija samo iluzija. (Neko već sad zatvara ovu knjigu
i kaže sebi da neće dalje da je čita.) Ne dozvoljava mi se ni tu riječ da
upotrijebim, a ona najbolje opisuje ovaj fenomen. (Vjerovatno i
„fenomen“ nekome smeta.) Neću okolišiti i koristiću sve (pristojne,
naravno) riječi koje mi padnu na pamet kako bih iznio svoje stavove, jer
ne postoji malo, osrednje ili puno uvrijeđeni kada je u pitanju religija.
Ako ste odlučili da će to da vas vrijeđa, šteta je već učinjena.
Ja sam ateista. Po obrazovanju sam magistar biologije. Kršten sam.
Nije me niko pitao za pristanak jer sam imao svega nekoliko mjeseci kada
se to dogodilo. Neko drugi je odlučio umjesto mene. Roditelji mi nijesu
vjernici, već su više ispunjavali želju svojih roditelja da im unuci budu
kršteni, pod parolom – ne može da škodi. Prvo mi je nadjenuto ime,
prezime, a zatim je odlučeno da budem pravoslavac i odnesen sam (ne
odveden) u crkvu da sveštenik obavi ritual krštenja. Znači li to da sam
sada pravoslavac? Zašto nijesam katolik ili musliman? Nakon toga
saznao sam svoju nacionalnost, saznao sam i da postoje druge
nacionalnosti, a posebno da postoje drugi ljudi koji nijesu moje vjere.
Oni imaju neke drugačije obrede. Čuo sam od mnogih i da je pravoslavno
praktikovanje religije jedino ispravno. Uvijek sam se pitao zašto je to
tako. Zašto su ovi u pravu, a oni u krivu? Da nijesmo možda svi u krivu?

Sumnja i želja za otkrivanjem istinitosti prirode odvele su me na
studije biologije, gdje se dalje razvijala ljubav prema otkrivanju tajni
prirode. Učenje nijesam smatrao obavezom, moranjem, već ushićenjem,
a bilo je prisutno tokom čitanja svake stranice. U biologiji je sve logično,
a kako sama logika nije dovoljna jer često odvodi na pogrešan put, sve je
potkrijepljeno provjerljivim dokazima. Tako je moja sumnja prema
svemu bila potpuno zadovoljena, tačnije ‒ poražena na svakom koraku.
Strane koje slijede nastale su kao hibrid mojih stavova i saznanja, ali
su djelimično i istraživački rad. U tom duhu su i pisane. Dijelom je
korišćena literatura drugih autora, čije sam rečenice prekrajao, uobličavao
spram svog mišljenja, a dijelom su njihovi stavovi preneseni bez izmjena.
Većinu istina iznijeli su moji prethodnici mnogo prije mene; malo je toga
što u prošlosti nije opaženo ili rečeno.
Ideja da se i u Crnoj Gori na ovakav način piše o religiji proistekla je
iz potrebe da se sublimiraju brojne druge knjige i da se na taj način dosta
kratko i britko čitaocu približi i opiše taj fenomen. Nemam informaciju
o tome da je neko prije mene napisao nešto slično i izdao u našoj zemlji.
Veoma je malo literature na našem jeziku. Na jednom mjestu opisan je
nastanak religija, date su informacije o pravcima mišljenja kada je ova
tema u pitanju, razlozima za izmišljanje religija, zatim je objašnjeno zašto
postoji potreba za napuštanjem religije, kritikovano je njeno postojanje i
efekti koje ima na društvo u 21. vijeku. U ovoj knjizi nije ulaženo, osim
rijetko, u filozofske rasprave oko pojedinosti i djelova “svetih” tekstova
nekih religija i nijedna nije posebno izdvojena, manje ili više vrijedna
moje pažnje nego druga. O religiji i ateizmu pisano je generalno.
Na kraju teksta sabrana su mišljenja i citati najuticajnijih ljudi
današnjice, ali i prošlosti, kako bi čitalac imao uvid u to da stavovi na koje
je naišao u ovoj knjizi nijesu usamljeni, već da su autoriteti u nauci i ljudi
koji su izgradili modernu civilizaciju došli do istog zaključka. Dakle, uz
moje riječi stoji najveća intelektualna elita.
Riječ bog pisao sam malim slovom (osim na početku rečenice) jer je
ovo knjiga o istini i moram biti pošten kada je posrijedi pravopis. U
pravopisu našeg jezika stoji da se vlastite imenice pišu velikim početnim
slovom, da označavaju ime jedne osobe, a to sa bogom nije slučaj. Bog
je zajednička imenica, nije ime. Bogova je mnogo. Pisati velikim
početnim slovom tu imenicu besmisleno je jednako kao i kad bismo pisali
Čovjek. Riječ Sunce npr. pisano je velikim slovom jer je u pitanju ime
nebeskog tijela. Ukoliko još neku od zvijezda nazovemo istim imenom,
onda ćemo tu imenicu pisati malim slovom. Važno je naglasiti i to da
sam pri upotrebi riječi vjerovati ili vjera uvijek mislio na vjerovanje u boga,
na religiju, a ne na neko međuljudsko vjerovanje ili vjerovanje u bolje
sjutra, u ljubav i sl.

%d bloggers like this: