December 23, 2017

Teorija uma

Teorija uma je mogućnost da se daju atributi svojim mentalnim stanjima (vjerovanja, namjere, želje, empatija, pretvaranje, gluma, tuga, radost, lukavost itd.), ali i mogućnost da se ta stanja prepoznaju kod nekog drugog, posebno da su drugačija od naših.
Naučna zajednica je na pragu konsenzusa da ljudi nijesu jedina bića među životinjama koja mogu da konceptuju ovakva mentalna stanja. Slažu se da postoje druge vrste, kao što su šimpanze, psi, slonovi, delfini, hijene i ptica gavran koje posjeduju određeni kapacitet za ovakve misaone koncepte, inače karakteristične samo za ljudski rod. Ipak, njihov kapacitet nije ni približan našoj moći, ali je svakako važno znati i pomenuti da postoji kako bismo razumjeli da je evolucija stvorila i drugima ovu mogućnost. Dakle ‒ prirodan proces.
Afrička hijena može da zamisli u svojoj glavi šta druga hijena misli o njoj, te da se spram toga ponaša, glumi, mudruje i nadmudruje s dominantnim ženkama kako bi došla do hrane ili bar do pažnje nekog iz njihove grupe. Iako zvuči banalno iz ljudske perspektive, ovakvo ponašanje je izuzetno rijetko i brojni testovi su ga prepoznali samo kod gorepomenutih životinja. Čak ni “lukava” lisica nije uskočila u ovaj uski krug životinjskih “psihoanalitičara”. Ne postoji sumnja da smo u ovome najbolji. Mi smo prirodni psiholozi, izuzetno smo dobro podešeni da vidimo nevidljivi psihološki svijet. Ova karakteristika nas jednako definiše (ako ne i više) kao vrstu koliko i činjenica da hodamo na dvije noge, učimo jezik, podižemo djecu do puberteta, akumuliramo i prenosimo znanja na naredna pokoljenja. Taj dio naše naprednosti je na djelu onda kada razmišljamo zašto neko krši naša moralna pravila i pravila ponašanja ili šta drugi misle kada sebe gledaju u ogledalu ‒ mi bukvalno teorišemo šta se dešava u glavama drugih ljudi, konstruišemo uzroke njihovog ponašanja.
Teorija uma nastala je, kako kod nas, tako i kod pomenutih životinja, kao rezultat bolje prilagođenosti u borbi za preživljavanje. To je bio alat evolucije koji se pokazao naprednijim od ostalih. Ona životinja koja je u svoj arsenal čula i sredstava dodala spoznaju o sebi, mogućnost da zamišlja i pretpostavlja šta njen plijen može da misli ili uradi, daleko je skočila na skali preživljavanja. Postala je ultimativni predator. Proces: jedna grabljivica (što su praljudi svakako bili) počela je sve bolje da vidi, čuje, osjeća mirise, uočava razlike u spektru boja i frekvencije. Shvatila je funkciju predmeta oko sebe, osmišljala načine na koje ih može upotrijebiti. Postajala je sve brža, spretnija, snalažljivija, počela da izrađuje korisne alate od manje korisnih predmeta, da manipuliše prirodom i udruživala se u zajednice radi zajedničkog djelovanja. Slijedio je sve veći priliv informacija o spoljašnjosti, a kao vrhunac priliva informacija ta grabljivica je postala svjesna same sebe ‒ probudila se “duša”, probudila se osoba u njoj. Postala je drastično pametnija i odraz u vodi je više nije mogao zbuniti. Sada zna da je to ona, a ne neko čudno biće koje se pojavi kada natkrivi glavu iznad rijeke.
Proces buđenja ”osobe” sve više je poznat nauci. Tom analogijom razvila se i teorija da bi usljed napretka IT industrije i vještačke inteligencije i sama mašina (kompjuter), zbog sve većeg priliva informacija, mogla postati svjesna sebe, da bi se i u njoj mogla probuditi ”osoba”. Takva vizija opisana je u brojnim sci-fi filmovima sa mračnom prognozom po čovječanstvo. Nego, vratimo se ljudskom rodu.
Svjesnost o sebi pojedinac je počeo da reflektuje i na druge. Kompleksna razmišljanja postala su nezaustavljiva, a svaki napredak u tome evolucija je, kroz preživljavanje, nagrađivala kao najbitnije sredstvo za opstanak. Od životinja postali smo bića koja sve razumiju i osjećaju. Vrhunac ovih misaonih procesa je umjetnost, koja nije karakteristična ni za jedno drugo biće u životinjskom carstvu. Počeli smo da prepoznajemo određenu ljepotu u predmetima, kreacijama, u potpuno izmišljenim svjetovima i fantazijama, uprkos tome što nam to nije bilo potrebno za preživljavanje.
Osjećaj za lijepo uvukao se u nas, stekli smo osjećaj za estetiku, pa smo se počeli uređivati da bismo drugima bili lijepi, poželjni i od nekadašnjeg životinjskog instinkta za razmnožavanje, stvari smo izdigli na nivo romansi, umjetnosti zavođenja, te ličnog marketinga. Shvatili smo šta bi neko drugi mogao da želi na tako intimnom nivou. Nakon toga počeli smo i da modifikujemo svoje ponašanje spram moralnih normi ljudi iz okruženja, opet da bi više ugodili drugome, a sebi obezbijedili mjesto u društvu. Tako smo izgradili i kulturu i mukotrpnim radom stigli do civilizacije u kojoj danas živimo.
Ovaj psihološki kapacitet – teorija uma, ova svevideća sila koja treperi ispod naše kože, misli u uskomešanosti, može nam u konačnosti dati odgovor na pitanje šta znači biti čovjek, ali i ono što je važno za ovaj tekst, odgovoriti nam kako smo našli smisao univerzumu, to jest izumili religiju. Ljudi su ubijedili sebe da je univerzum, koji nam u realnosti ne duguje nikakav smisao i “baš ga briga za nas”, podređen nama i da smo mi njegova najbitnija kreacija. Stvorili su teoriju, ovim novim misaonim oružjem, da je bog stvorio univerzum s posebnim osvrtom na nas. Skloni su da teoriju uma reflektuju na pojave ili predmete u kojima joj nije mjesto. Direktna konsekvenca ovoga jeste to što ljudi vide logičnosti i namjere i prijatelje u stvarima koje čak ne posjeduju nervne ćelije; nekada su u pitanju neživi, nekad razgovaramo s predmetima i slično. Često se provlači ideja da su ti objekti i predmeti moralno odgovorni za ono što nam se desilo, da nam neko ”kroji sudbinu”, da u svemu postoji neki viši smisao.
Kakve veze ovo ima sa bogom i religijom? Nakon već opisane psihološke potrebe za figurom oca, ovladavanjem silama prirode, straha, kultuloroškog prilagođavanja itd., ovdje govorimo samo o još jednom mehanizmu nastanka religija ‒ teoriji uma kao alatu, direktnom sredstvu koje nam je omogućilo da pripojimo ljudska svojstva mnogim stvarima, univerzumu, pa i samom bogu kao navodnom idejnom tvorcu svega. Teolozi i sveštenici to mnogo dobro rade i oni nijesu ništa više nego psihoanalitičari jednog takvog zamišljenog, hipotetičkog boga. Nadjenuli su um, smisao, potrebu cijelom univerzumu da neko njime upravlja, jer im se to učinilo logičnim! Neko od njih je napisao svete knjige u kojima se ne opisuje nista više nego njihova projekcija teorije uma na boga. U toj projekciji se analizira i zamišlja kako bi on mogao da razmišlja, pa su, uz sloj bajkovitosti, nastale cijele religije.
Ljudska vrsta je prešla veliki put od glađu podstaknutog nadmudrivanja s plijenom, kako bi iz njega ekstrahovali ukusnu šniclu, do igranja imaginarne partije šaha, na imaginarnoj tabli, s imaginarnim nepobjedivim protivnikom (bogom) koji zna svaki naš korak unaprijed, i još ga mole da ih pusti da se i dalje igraju. U ovom svemu odlutali smo i zalutali negdje gdje danas ne treba da budemo.

%d bloggers like this: