December 23, 2017

Psihologija nastanka religija

Na prvom mjestu je činjenica da postoji tek mali broj ljudi koji su u stanju da pogledom, znanjem i obrazovanjem obuhvate ustrojstvo ljudskog života u svoj njegovoj širini. Većini je postalo nužno ograničenje na jedno jedino područje ili samo na neka; međutim, što manje neko o prošlom i sadašnjem zna, tim nepouzdaniji mora biti njegov sud o budućem. Odmah zatim problem stvara i činjenica da subjektivna očekivanja pojedinca u donošenju ovog suda igraju ulogu koju je teško procijeniti. Ta se očekivanja pokazuju zavisnim od ličnih momenata čovjekovog ličnog iskustva, od njegovog, s manje ili više nade, potkrijepljenog stava prema životu, onako kako mu je taj stav predodređen temperamentom, uspjehom ili neuspjehom. Napokon, ovdje je na djelu i neobična činjenica da ljudi svoju sadašnjost uopšteno doživljavaju naivno i da nijesu u stanju vrednovati njene sadržaje. Prema njoj najprije moraju doći na distancu, tj. sadašnjost mora postati prošlost, a pitanje je hoće li se u njoj zadobiti uporište za sud o budućem.
Ljudska kultura je sve ono u čemu se ljudski život izdigao iznad svojih animalnih uslova i u čemu se razlikuje od bitisanja životinja. Potrebno je izbjegavati razdvajanje civilizacija i kulture, koja promatraču, kao što je poznato, pokazuje dvije strane. Ona, s jedne strane, obuhvata sva znanja i sposobnosti koja su ljudi stekli kako bi ovladali silama prirode i došli do njenih dobara u svrhu zadovoljenja svojih potreba, a s druge, ustanovljava uslove da se urede međusobni odnosi ljudi, a naročito raspodjela dostupnih dobara. Ni jedan od pravaca kulture nije nezavisan, zato što, kao prvo, na međuljudske odnose dubokosežno utiče mjera nagonskog zadovoljenja koju omogućuju postojeća dobra. Kao drugo, pojedinac, stupajući u odnos s drugim čovjekom i sam može postati neko dobro, ako ovaj na primjer koristi njegovu radnu snagu ili ga uzima za seksualni objekat. Možda ima mjesta i za treću stranu: svaki pojedinac virtuelni je neprijatelj kulture koja bi trebalo da predstavlja opšteljudski interes. Začuđuje da ljudi, ma kako malo mogli egzistirati kao pojedinci, ipak osjećaju žrtvu koju od njih zahtijeva kultura da bi im omogućila zajednički život. Kultura se, dakle, mora braniti od pojedinca i njene se uredbe, institucije i zapovijesti stavljaju u službu tog zadatka. Njihova svrha nije samo u tome da stvore određenu raspodjelu dobara, već da ovu takođe očuvaju i sve što služi savladavanju prirode i stvaranju dobara zaštite od neprijateljskih pobuda ljudi. Ljudske tvorevine lako se mogu razoriti, a nauka i tehnika koje su ih podigle mogu se upotrijebiti i za njihovo uništenje. Tako se stiče utisak da je kultura nešto što je većini nametnuto protiv volje i to od strane manjine koja se znala dočepati sredstava moći i prisile.
Nameće se, naravno, pretpostavka da te poteškoće ne pripadaju suštini same kulture, već da ih uzrokuju nesavršenosti kulturnih oblika koji su do sada razvijeni. U stvari, te nedostatke nije teško pokazati. Premda je čovječanstvo stalno napredovalo u ovladavanju prirodom, te se u tom pogledu može nadati još većim uspjesima, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi sličan napredak u sređivanju ljudskih odnosa. Vjerovatno su u svakom vremenu, kao što je danas iznova slučaj, ljudi postavljali pitanje da li je onda taj dio kulturne tekovine uopšte vrijedno braniti.
Glavni zadatak jedne kulture, odnosno pravi razlog njenog nastanka, jeste da nas brani od prirode, naše unutrašnje, ali isto tako i spoljašnje, dakle ‒ prirode u cjelini. To su elementi koji se, izgleda, podruguju ljudskoj sili. Tu je zemlja koja drhti, rastvara se i poklapa sve ljudsko i svako ljudsko djelo, tu je voda koja se podiže i sve preplavljuje i potapa, oluja koja odnosi bez traga, tu su bolesti koje smo tek odnedavno spoznali kao napade drugih živih bića. Napokon, tu je bolna zagonetka smrti protiv koje još nijesmo pronašli nikakvo ljekovito sredstvo i vjerovatno nikakvo nećemo ni naći. Svojim silama priroda se podiže protiv nas, veličanstvena, okrutna, neumoljiva, gura nam pred oči naše slabosti i našu bespomoćnost koje smo mislili da otklonimo kulturnim radom.
Život je često teško podnošljiv, kako za čovječanstvo u cjelini, tako i za pojedinca. Dio odricanja nameće mu kultura kojoj pripada, izvjesnu mjeru patnje priređuju mu drugi ljudi ili uprkos kulturnim propisima, ili usljed nesavršenosti te kulture. Tome se dodaje ona šteta koju mu nanosi još nesavladana priroda, a koju on naziva sudbinom.
Kao odbrana od nepobjedivih sila prirode stvoreno je obilje ideja rođenih iz potrebe da se ljudska bespomoćnost učini podnošljivom, predloga sastavljenih iz građe sjećanja na bespomoćnost vlastitog djetinjstva i djetinjstva ljudskog roda. Jasno se može spoznati da taj posjed ljude zaštićuje u dva pravca: od opasnosti prirode i sudbine i od štete koju trpe u samom ljudskom društvu.
U cjelini to izgleda ovako: život na ovom svijetu služi jednoj višoj svrsi koju, doduše, nije lako odgonetnuti, ali koja zacijelo znači neko usavršavanje ljudskog bića. Vjerovatno ono duhovno čovjeka, duša, koja se tokom vremena tako sporo i nevoljno odvajala od tijela, treba da bude objekat tog uzdizanja i uzvisivanja. Sve što se u ovom svijetu događa predstavlja izvođenje namjere jedne nama nadmoćne inteligencije koja, iako putevima i obilaznicama koje je teško slijediti, konačno sve okreće na dobro, tj. povoljno po nas. Nad svakim od nas bdije jedna dobrostiva, tek prividno stroga providnost koja ne dopušta da postanemo igračka u rukama nadmoćnih i “bezobzirnih” prirodnih sila; sama smrt nije nikakvo uništenje, ona nije nikakav povratak anorganskoj beživotnosti, nego početak jedne nove vrste egzistencije koja leži na putu višeg razvoja. S druge strane, isti zakoni magičnog koje su naše kulture postavile vladaju i svim zbivanjima u svijetu, ali za njih se brine jedna viša sudska instanca neuporedivo veće moći i dosljednosti. Svako dobro nalazi na kraju svoju nagradu, a svako zlo svoju kaznu, ako ne već u ovom obliku života, onda u kasnijoj egzistenciji, koja počinje nakon smrti. Time je svim užasima, patnjama i gorčinama života suđeno da nestanu. Život nakon smrti kojim se nastavlja naš zemaljski život donosi sve savršenstvo koje smo ovdje možda izgubili. A nadmoćna mudrost koja upravlja ovim tokom, sveopšte dobro koje se u njemu ispoljava, pravednost koja ga prožima, to su svojstva “božanskih bića” koja su stvorila i nas i svijet u cjelini.
Narod kojem je prvom uspjela takva koncentracija božanskih svojstava bio je i te kako ponosan na taj napredak. Postaje oslobođena očinska srž koja je odvajkada bila skrivena iza svakog božjeg lika. U osnovi bio je to povratak istorijskim počecima ideje boga. Sada kada je bog bio jedan jedini, veze s njim mogle su iznova zadobiti prisnost i intenzivnost dječjeg odnosa prema ocu. Kad smo tako mnogo učinili za oca, htjeli bismo da budemo i nagrađeni, ako ničim drugim, onda bar time da budemo jedino dijete, izabrani narod.
Nakon što su jednom pribrane, religijske ideje su prošle dug razvojni put. Različite kulture su ih zadržale u različitim fazama razvoja. Ali, takve kakve jesu, te ideje — u najširem smislu religijske — ocjenjuju se kao najskupocjeniji posjed jedne kulture, kao najvrednije što ona svojim pripadnicima može ponuditi i daleko više se poštuju od svih umijeća pomoću kojih se iskorištavaju zemaljska blaga, čovječanstvo opskrbljuje hranom ili sprečavaju ljudske bolesti. Ljudi misle da neće moći podnijeti život ako tim idejama ne priznaju vrijednost na koju one polažu pravo. Religijske ideje proizašle su iz iste potrebe kao i sve druge tekovine kulture, tj. iz nužnosti da se čovjek odbrani od nadmoći prirode, da se donekle urede međuljudski odnosi i odgovori na pitanja ljudske psihe. Tome je pridodat i drugi motiv, težnja da se isprave nesavršenosti kulture koje čovjek tako bolno osjeća.
Kultura pojedincu poklanja religiju jer on je zatiče, religijske ideje su iznijete pred njega kao gotove i ne bi ih mogao sam pronaći. Jer to u šta on stupa i što preuzima, nasljeđe je mnogih generacija, kao što su i matematika, fizika i dr. Činjenica je da nam se religije obično prikazuju u vidu božje objave, a to je i samo već jedan dio religijskog sistema i u potpunosti zanemaruje nama poznat istorijski razvoj tih ideja i njihove razlike u različitim vremenima i kulturama.
Očovječenje prirode proizlazi iz potrebe da se okonča ljudska zbunjenost i bespomoćnost pred njenim zastrašujućim silama, da čovjek stupi u odnos s njima i da na kraju utiče na njih. Primitivni čovjek nema baš nikakvog izbora, nikakav drugi način mišljenja. Njemu je prirodno, urođeno da svoju bit projektuje u svijet, da u svim procesima koje opaža vidi manifestacije bića u osnovi sličnih njemu samome. (Zato se i tvrdi da nas je bog stvorio po svojem liku, a upravo je obratno.) To je jedina metoda čovjekovog razumijevanja. Čovjek i kada personifikuje prirodne sile, slijedi jedan infantilni uzor. On je na osobama iz svoje prve okoline naučio da je najbolji način da na njih utiče taj da stvori neku relaciju prema njima i stoga on kasnije u istoj namjeri, sa svim drugim (razni religijski predlozi) na šta nailazi, postupa onako kao što je postupao s onim pravim osobama. Čovjeku je prirodno da personifikuje sve što želi shvatiti kako bi time kasnije ovladao — psihičko ovladavanje kao priprema za fizičko djelovanje. To očovječenje najpribližnije je liku oca. Na božanstvo gledamo kao na oca, te se toga oca ne bojimo manje nego što za njim čeznemo i divimo mu se. Te ambivalentnosti u odnosu prema ocu duboko su utisnute u sve religije.
Čovjeku je, izgleda, suđeno da uvijek ostane dijete, da ne može bez zaštite od njemu stranih, nadmoćnih sila. On im daje crte očevog lika, stvara sebi bogove kojih se boji, koje pokušava pridobiti, a od kojih ipak očekuje zaštitu. Motiv čežnje za ocem identičan je potrebi zaštite od posljedica ljudske slabosti; odbrana dječje bespomoćnosti daje svoje karakteristične crte onoj reakciji na bespomoćnost koju odrastao čovjek mora priznati, a koja upravo stvara religije.
Religije daju iskaze o činjenicama i odnosima spoljašnje ili unutrašnje stvarnosti koje saopštavaju nešto što čovjek nije sam otkrio i koje zahtijevaju da se u njih vjeruje. Kako one pružaju obavještenje o onome što je za nas najvažnije i najzanimljivije, naročito ih cijenimo. Ko o njima ništa ne zna, velika je neznalica; ko ih je u svoje znanje preuzeo, smatra sebe veoma obogaćenim.
Ako uporedimo iskaze o stvarnosti koje svrstavamo u grupu školskih tvrdnji iz udžbenika (pa ih uzimamo zdravo za gotovo) i religijske iskaze, primijetićemo znatne razlike u sistemu dokazivanja, prenosa znanja i vrednovanja njihovog sadržaja.
Uzmimo, na primjer, tvrdnju da Zemlja ima oblik lopte. Kao dokazi za tu tvrdnju navode se Foucaultov ogled s klatnom, izgled horizonta, mogućnost da se Zemlja oplovi. Kako je, kao što svi uviđaju, neizvodljivo svu školsku djecu poslati da oplove svijet, zadovoljavamo se time da školske tvrdnje uzimamo ”zdravo za gotovo”, ali čovjek zna da put ličnom svjedočenju ostaje otvoren, može se provjeriti.
Pokušajmo isto primijeniti na religijske iskaze. Postavimo li pitanje na čemu se temelji njihov zahtjev da se u njih vjeruje, dobićemo tri odgovora koji se začuđujuće loše slažu. Prvo, oni zaslužuju da se u njih vjeruje zato što su već naši pradjedovi vjerovali u njih; drugo, posjedujemo dokaze koji nam predajom dolaze upravo iz tih davnina. Treće, zabranjeno je pokretati pitanje o postojanju takvih dokaza. Taj poduhvat ranije se kažnjavao najoštrijim kaznama i još danas društvo nerado gleda na pokušaje da se oni obnove.
Treća stavka mora pobuditi u nama najsnažniju sumnju. Jedna takva zabrana ima samo jednu motivaciju. Naime, ona je tu jer društvo veoma dobro zna za nesigurnost i nedostatak dokaza za svoje religijske tvrdnje. Da je drugačije, ono bi svakome ko sam hoće da se uvjeri u njihovu istinitost spremno stavilo na raspolaganje dokaze potrebne za to. Stoga ćemo se, praćeni nepovjerenjem koje se teško može umiriti, prihvatiti tvrdnje prethodna dva argumenta. Trebalo bi, dakle, vjerovati zato što su i naši pradjedovi vjerovali. Ali ti naši preci bili su daleko veće neznalice nego mi i vjerovali su u stvari koje mi danas nikako ne možemo prihvatiti. Dokazi koji su nam ostavljeni nalaze se u spisima koji nose sva obilježja nepouzdanosti. Puni su protivurječnosti, prerađivani, patvoreni; tamo gdje govore o činjeničnim dokazima, sami ostaju bez potvrde. Ne pomaže mnogo ni tvrdnja da njihov tekst ili čak sam njihov sadržaj potiču od božje objave jer je već sama ta tvrdnja dio onih učenja čiju bi vjerodostojnost trebalo na njima istražiti, a ipak nema takvog stava koji sam sebe može dokazati! Cirkularni argument koji se iznova ponavlja.
Dolazimo tako do neobičnog rezultata da su upravo one objave našeg kulturnog nasljeđa koje bi mogle imati najveće značenje za nas ‒ kojima je dodijeljen zadatak da nam razjasne zagonetke svijeta i izmire nas s patnjama života ‒ najslabije potvrđene.
To stanje stvari samo je po sebi jedan veoma čudan psihološki problem. Niko, takođe, ne bi mogao vjerovati da napomenute primjedbe o nedokazivosti religijskih učenja sadrže nešto novo. Taj nedostatak dokaza osjeća se u svakom vremenu, a takođe i kod naših prapredaka koji su nam i ostavili takvo nasljeđe. Vjerovatno su mnogi od njih pothranjivali isto dvoumljenje, ali ležao je nad njima pretežak pritisak da bi se odvažili da ga istraže. Otada nebrojeno mnogo ljudi muče iste sumnje koje su oni svojevoljno potiskivali jer su vjeru osjećali kao svoju dužnost. Mnogi blistavi umovi doživjeli su u tom sukobu neuspjeh, a mnogi su karakteri pretrpjeli štetu kompromisima u kojima su tražili izlaz.
Ako svi dokazi koji se navode za vjerodostojnost religijskih tvrdnji potiču iz prošlosti, onda je razumski okrenuti se sadašnjosti, koja se bolje može istražiti, i pogledati pruža li nam ona ikakve dokaze. Ukoliko bi se samo s jednog jedinog dijela religijskog sistema takve vrste skinula sumnja, cjelina bi time izvanredno zadobila na vjerovatnosti.
Ovdje nastupa djelatnost spiritista koji su uvjereni u besmrtnost individualne duše i žele da nam taj stav religijskog učenja nedvosmisleno demonstriraju. Nažalost, ne uspijeva im poricanje da su pojave i prepoznavanje njihovih duhova samo proizvodi njihove vlastite duševne djelatnosti. Oni su navodno razgovarali s duhovima najvećih ljudi, najistaknutijih mislilaca ili nešto uzvišeno osjetili, ali sve izjave i poruke koje su od njih dobili bile su tako budalaste, tako ništavne da se tu ništa vjerodostojno ne može naći osim sposobnosti duhova da se prilagode krugu ljudi koji ih “vide” ili ”osjećaju”.
Moramo se prisjetiti dva pokušaja koji ostavljaju utisak grčevitog truda da se izbjegne problem. Jedan, nasilne prirode, stari, dok je drugi suptilan i moderan. Prva tvrdnja bi nam htjela reći da su religijska učenja izmakla zahtjevima uma, da ona stoje iznad uma! Njihova istina mora se osjetiti iznutra i nije potrebno da se pojmi. Taj stav zanimljiv je samo kao vlastito uvjerenje, dok kao zapovijest ne obavezuje. Moramo li vjerovati u svaku apsurdnost? Ako ne, zašto baš u tu? Nema nikakve instance iznad uma. Ako istina religijskog učenja zavisi od jednog unutrašnjeg doživljaja koji svjedoči o toj istini, šta ćemo s tolikim ljudima koji jedan takav osjećaj nemaju? …

%d bloggers like this: